3D printanje zapravo je proces izgradnje trodimenzijske strukture unošenjem materijala u određeni prostor. Suprotno je tradicionalnom procesu u kojem sve počinje postavljanjem bloka materijala koji se zatim transformira dok se ne dobije željeni oblik. 3D printer istiskuje materijal ili koristi laser za taljenje materijala da bi ga potom učvrstio. Materijali mogu biti plastični, metalni ili organskog podrijetla, a s obzirom na to da je riječ o izgradnji sloj po sloj, proces je vrlo fleksibilan i omogućuje stvaranje gotovo svakog zamislivog oblika. Ipak, 3D printanje još je uvijek ograničeno materijalom kao i jačinom strukture proizvedenog objekta. Primjerice, tenkovska je gusjenica izrađena od posebne čelične ili aluminijeve slitine i ima specifične performanse prilagođene zahtjevima i uvjetima u kojima se koristi. Ti će se zahtjevi teško moći ostvariti 3D printanjem. S druge pak strane, ta bi tehnologija za neke druge dijelove mogla značiti pravu revoluciju. Postoje dijelovi kao što je glavni rotor helikoptera, čija zamjena stoji desetke tisuća dolara, a može potrajati i do nekoliko mjeseci, ovisno o lancu nabave. Kad bi se uz uporabu 3D printera neki dijelovi mogli popraviti ili zamijeniti odmah na licu mjesta, za vojsku bi to značilo veliku uštedu i vremena i novca.
To je i osnovni razlog zašto vojska ne želi samo promatrati razvoj te tehnologije, nego i aktivno sudjeluje u njezinu usmjeravanju, oblikovanju i implementaciji unutar obrambenih sustava. Kako ističu stručnjaci iz američke vojske, vojni se sustav ne može oslanjati na rješenja komercijalne industrije jer vojna industrija ima neke druge i specifične potrebe.
Još je jedno područje iznimno važno i ima velik potencijal u vojnom, ali i u civilnom životu. Riječ je o mogućnostima bioprintanja i primjene te tehnologije u medicinske svrhe. Istraživanja napreduju, posebno kad je riječ o opeklinama kože. Opekline čine između 10 i 30 posto ozljeda u ratnim operacijama, a preciznost koju daje 3D printer omogućuje posebna rješenja za svakog pacijenta. Danas, kad poboljšanja u oklopu, dizajnu vozila i medicinskoj njezi znače manje žrtava u konvencionalnim sukobima, vojnici puno češće stradavaju od improviziranih eksplozivnih naprava te dolazi do gubitka udova, jakih opeklina ili oštećenja lica.
Liječenje bioprintanjem funkcioniralo bi tako da se opečena koža skenira te se na osnovi toga kreira trodimenzijska karta rane, a zatim se s pomoću tzv. bioprintera isprintaju stanice kože na pacijenta. Zasad je ta metoda liječenja još uvijek na razini laboratorijskih istraživanja, a znanstvenici je pokušavaju pogurati na razinu kliničkih ispitivanja. Uzevši u obzir korist koju može donijeti u liječenju i spašavanju ranjenih vojnika, američka vojska u razvoj bioprintanja ulaže znatna sredstva.
ISPRINTANA PIZZA NA BOJIŠTU
Tehnologija 3D printanja može se primijeniti i u prehrani vojnika na terenu ili bojištu. Troškovi bi se smanjili, kao i količina bačene hrane, jer bi se printala na zahtjev. Natick Centar za istraživanje, razvoj i inženjering američke vojske istražuje mogućnost uporabe 3D tehnologije za dobivanje prehrambenih proizvoda. Tim za procesiranje, inženjering i tehnologiju hrane istražuje kako bi se 3D hrana mogla iskoristiti za potrebe vojske na bojištima. Cilj je pronaći efikasan način printanja i obrade hrane tako da ima dulji rok uporabe. Već je bilo puno riječi o 3D printanju hrane u komercijalne svrhe, a najglasnija je bila slastičarska struka. Zasad je uglavnom riječ o printanju jestive smjese u obliku paste, koja izlazi iz printera u određenim oblicima, a zatim se jede ili pak dalje obrađuje. Vojni prehrambeni tehnolozi nadaju se da će uz daljnji razvoj moći printati hranu visoke nutritivne vrijednosti koja će se moći jesti na samom bojištu ili u njegovoj blizini. Jedna je od vrlo zanimljivih i za vojnike primamljivih ideja mogućnost printanja pizze na terenu, ali tek treba vidjeti može li se to doista i ostvariti.
